Aurora

A neki put, opet.. nemaš snage za optimizam i vjeru u sebe. Sve što imaš su suze.. ali eto, i to je nešto.
Lakše je vjerovati u ono loše, jesi li primijetio?, kako Julia jednom reče u Pretty Woman*.




*Film koji sam, kao i Nothing Hill, pogledala nebrojeno puta, i gledat ću ih do kraja života <3

Toliko volim svoju mamu. Toliko mi je drago što smo uspostavile takav odnos, da joj mogu sve reći - želje, strahove, različita mišljenja. I drago mi je što me svaki put urazmi, spusti na zemlju, koliko god se ja opirala tome. Tek mi je prije dvije godine došlo iz guzice u glavu sve što je govorila ranije, u šestom/sedmom/osmom razredu, vremenu kada sam bila uvjerena kako sam najpametnija, kako sve znam i da ona ništa ne razumije, jer naravno, pa ona je odrasla u drugom vremenu. Tek sa sazrijevanjem, pod čim podrazumijevam prvo upoznavanje sa činjenicom kako ništa ne znam, mi je bivalo ponešto jasnije. I ponekad mi se čini, kako više odrastam, da sve manje shvatam. Ali to je sasvim druga tema, nije sada ni bitno. Samo, volim je. Hvala ti za sve <3
 Samo još jednom želim naglasiti koliko volim druga iz klupe. Volim njegovu veselu, razigranu, pravu dječiju ćud. Što ostaje vjeran sebi, što je zreo, a što je opet jedno veliko dijete i toga se ni sekunde ne stidi.
 Da završim, sa možda najljepšim dijelom dana. Tek sada zapravo shvatam kolika sam ja kukavica. Velika, velika. Znala sam šta je mislila sa onim pogledom, tačno sam znala, ali opet nisam uspjela progovoriti. Nisam uspjela reći što sam trebala. Ali ona je znala to, i počela je i.. toliko sam sretna zbog toga. Ovaj put zaista više sebi neću dopustiti sebičnost, bilo kakve vrste. Već sam jednom napisala, neosporiva je činjenica kako smo nešto posebno. Na neki način, dosta različite, ali vjerujem kako smo rođene baš takve, da bi se nadopunjavale, savršeno uklopile. Moja draga, mala bubi <3
 Moj predivni život i svi ostali predivni ljudi koji ga čine. Hvala ti Bože.

I'm scared that you won't be waiting on the other side.

Tako te često sudbina spoji sa ljudima za koje to nikada ne bi očekivao.
Počev od moga druga iz klupe, kojeg ne bih dala ni za šta na svijetu, i kojeg volim beskrajno, pa do, recimo, nove prijateljice iz razreda. Strašno uživam u ovakvom društvu, nekim novim temama i apsolutno opuštenoj atmosferi.
Također.. Miriše na ekskurziju, a nestrpljenje iz dana u dan raste. AH!

Tako mi je neobično osvrnuti se na stare dane. Čudno je kako danas jako rijetko pomislim na sve što se dešavalo u tom, već nekako dalekom prvom razredu. Na načine komunikacije, vrste šala koje bi nas samo nekoliko razumjelo. Na manje i veće svađe, za koje sam tada mislila kako je to kraj svijeta, a sada su svi njihovi uzroci tako daleki, izblijedjeli. Ljude za koje bi stavio ruku u vatru, sada ponekad i ne pozdraviš u prolazu. Stvari se mijenjaju, i sve je to za ljude. Samo, stvarno je lijepo sjetiti se :)

Smrzavam se. Ne čudim se snijegu. Ne brinem se zbog nekoliko preskočenih lekcija iz historije (iako me baš one mogu odvući u propast). Ne spava mi se. A sanjam.
 

Inspiration's what you are to me

Večeras me pogodilo.
Zaista, mislila sam da ovaj put neće, ali neki dio mene je odlučio drukčije.
Davno sam to shvatila - bez obzira na vrijeme koje provedemo odvojeno, svaki put kad se opet nađemo na pola puta (:)), nastavimo funkcionisati sasvim normalno. Savršeno, zapravo. Uvijek je tako bilo. Povratak njoj je svaki put bio, na neki način, najljepši. Povratak na sigurno, poznato, toplo. Razgovor bi sve riješio, uvijek. Možda sam se previše oslonila na to, i mislila da će ovaj put tako biti. Možda sam se imala potrebu udaljiti malo od nje, neko vrijeme. I znam da se radilo o najvećoj gluposti, smiješnoj stvari, ali neki njeni komentari su me strašno vrijeđali. Glupo je vraćati se na to, smiješna je stvar, ali bez obzira, zbog toga sam se osjećala kao posljednji idiot. Vjerovatno sam tada i počela u njenom ponašanju tražiti znakove da je i njoj potrebna kratka pauza (zar je moguće da je to potrebno prijateljstvu?), tražila sam vjerovatno 'pravi razlog', opravdanje koje ću sama sebi ponavljati, da se ne bih previše krivila što je, na neki način, napuštam. I našla sam ga, u njenim sastancima u školskom wc-u, za koje bih najčešće saznala od najboljeg prijatelja ("Ona mi čak to nije mogla sama reći.."). Tako, nažalost, funkcionišem: Opet će se ponoviti sve iz drugog razreda. Opet ćeš se nervirati i liti suze zbog tog odnosa, najbolje ti je da se udaljiš. Valjda, ko traži razlog, i nađe ga. Ali sada vjerujem da ne bi tako bilo. Zaista. I nervira me što ne znam na koji joj način opet pristupiti. Stidim se sebe. Previše je teško priznati svoje greške, sebi, pa drugima. Bojim se. Ali, Bože, toliko je volim.  Zašto onda svaki put pravim istu glupost? Kako uopšte sebi mogu govori kako sam tolerantna, puna razumijevanja, dobra drugima i ovako i onako - a vječito ponavljam iste greške. (Prema objema, možda. Sebično je, i vjerovatno jako ružno od mene - ali najviše bih voljela održavati odnos s njima dvjema odvojeno. Drukčije mi je previše teško, i previše bolno.)
 Ipak, dat ću sve od sebe da ovo ispravim. Stvarno hoću. Ako uspije, krasno. Ne mogu i ne želim je izgubiti. 
 Ima još nekoliko stvari o kojima bih pisala, ali sam jako umorna. Zapravo nemam pojma ni šta me natjeralo da nakon desetak dana uđem na blogger, a umorna sam k'o konj. Voljela bih pisati o D., i o mnogim razmišljanjima vezanim za različite ljude jer sam u nekom krasnom raspoloženju. Ipak, ostavljam za sutra, ako me još bude držalo.

Follow me down to the valley below.. You know, moonlight is bleeding from out of your soul.

Volim biti tiha, mirna i neprimjetna. Na taj način mogu uživati u stvarima koje volim bez ikakvog ometanja. Ne volim se nametati. Ne volim biti u gužvi ljudi. Volim sjediti u miru, slušati kišu, piti kafu i čitati, volim duge, jednostavne, osjećajne, zabavne razgovore sa nekoliko osoba bez kojih ne vidim svoj život. Jedina buka koju podnosim jeste muzika.
 Mnogo je dana kojima mnogo volim samoću, a još je više dana u kojima bih voljela tu samoću podijeliti sa nekim.

I ovih me dana posebno sretnom čini njena sreća :)

Mogla bih hiljade, milione, milijarde puta reći koliko je volim, i opet ne bi bilo dovoljno :)

Iskreno, strašno mi nedostaje osjećaj zaljubljenosti, sigurnosti, sanjarenja. Nečije ruke i usne da budu samo moje.
Iskreno, ne vidim se ni s kim koga poznajem u tom svijetu.
Iskreno, ne vidim da bih u skorijoj budućnosti mogla upoznati ikoga barem mrvu zanimljivog.

Kad priznaš sebi da si samo ti odgovoran za svo nezadovoljstvo koje nosiš, bude ti lakše.
Kad shvatiš da je to nešto na što možeš uticati, bude ti još lakše.
I makar mrvica čistog zadovoljstva te ispuni kad odlučiš nešto promijeniti.
Ipak, čovjek malo šta može potpuno sam. Da bi se sve gore navedeno desilo, potrebno je da te neko navede na takvo razmišljanje. Hvala ti Bože na divnim prijateljima koje imam :)

samoća
bespomoćnost
bezvoljnost
bijes
strah
samo neka prođe..

Ipak nisam zaspala čim sam stigla iz škole.. i ipak nisam provela petak kući..
i ipak sam ostala budna i još uvijek sam, ali neka sam.
Eto, tako nešto.. :)
Laku noć

Kako samo jedva cekam da danas dodjem iz skole i zaspim ko budala.

Uvijek mi u pravom trenutku naleti odgovarajuća pjesma.. na korak od neke 'nazovidepresije' :)

Whitesnake u kasne sate.. ništa bolje :D

Mrzim glupu, odvratnu školu.
I mnogo, mnogo stvari mrzim.
FUJ.

I sve je tako, osim što sam imala jedan prilično zanimljiv izlazak danas :)

Ticking away the moments that make up a dull day, fritter and waste
the hours in an offhand way
Kicking around on a piece of ground in your home town, waiting
for someone or something to show you the way